RAZLIKE 2015

RAZLIKE 2015

Studentski kulturni centar Novi Sad, Fabrika, jun 2015.

Učesnici:
Aleksandar Bunčić, Aleksandar Ramadanović, Aleksandra Dević, Aleksandra Stojanović, Anica Radošević, Biljana Jevtić, Bojan Novaković, Bosiljka Zirojević Lečić, Vanja Novaković, Vladimir Aj, Vladan Joler, Goran Despotovski, Darko Aćimović, Dejan Jankov, Dejan Krstić, Dragutin Jegdić, Dubravka Lazić, Dušica Ćupović, Danica Jevđović, Dragan Matić, Dino Zigutamve Rekanović, Đorđe Ćorić, Đorđe Odanović, Ekatarina Mitković, Ivana Lazić, Ivan Pravdić, Irina Dulović, Irena Kovač, Jelena Gajinović, Jelena Rezač, Jovana Čajović, Katarina Trnavčević, Luka Stojanović, Lidija Srebotnjak Prišić, Lidija Marinkov Pavlović, Mladen Stojanović, Marija Jevtić, Marija Sarvan, Marko Tošić, Milan Konjević, Milica Milinović, Mirna Salonski, Milena Nikolić,  Marijana Buljovčić, Milica Dukić, Nikola Nikolić, Nikola Radović, Sanja Stvorcova, Sandra Janjatović, Sonja Jo, Srđan Gatarić, Silard Antal, Stefan Stojanović, Teodora Mijatović.

Muzika:
Ubivae (IbogAbel, Lakmus Red, Suuba, Mockwar, Afrika)

Gosti:
Umjetnička akademija u Osijeku: Vladimir Frelih, Ana Petrović, Mirna Pokorić, Andrea Knezović

Dragiša Marković (Travolta)

Publikacije

Igor Loinjak / Varietas delectat, odnosno raznolikost veseli

Od 2005. do 2015. godine, točnije punih deset godina, projektom „Razlike“ Gorana Despotovskog nastojalo se kroz aktivnosti profesora i studenata novosadske Akademije umetnosti iznjedriti promjene i proširiti obzore suvremene umjetničke prakse u Vojvodini, ali i jednako tako staviti pod pitanje pojam koji se nalazi u nazivu projekta. Despotovski zamisao „Razlika“ i misiju projekta artikulira ovako: „Ovaj svojevrsni umjetnički projekat, otvoren je za kreativni sudar različitih i drugačijih umetničkih, društvenih, socijalnih i političkih formi izražavanja (…) Principi projekta su: napraviti iskorak iz okvira klasičnih medija, zanemariti krutu akademsku podjelu likovnih disciplina i stvoriti interdisciplinarnu i eksperimentalnu akciju kod učesnika. Projekat teži da artikuliše i podstakne očuvanje razlika.“

Razlika! Što je razlika? Zašto razlike postoje? Kako ih trebamo prihvatiti? I, napose, što nam razlike korisnoga donose? Nisam bez razloga za naslov teksta koristio vrlo poznatu latinsku izreku „Varietas delectat“ ili „Raznolikost veseli“ ili „Raznovrsnost raduje“. Koga ta raznolikost raduje? I zašto? Iako svi mi pripadamo ljudskome rodu, u njemu je svaka jedinka drugačija. Svatko se po nečemu RAZLIKUJE od drugoga. Iz rečenoga se vidi kako je svaki čovjek već na ontološkoj razini različit od drugoga, a budući da je k tome i zoon politikon, kako kaže Aristotel, potrebno je različitost drugoga prihvati ili se u najmanju ruku naučiti s njome nositi. Jedan postulat klasične ontologijske misli kaže kako svako biće nastoji sačuvati svoj bitak i to nevezano za bitak Drugoga. Kada se govori o razlici, čini mi se potrebnim nešto više reći upravo o fenomenu Drugoga, on onome koji je uopće izvorište mogućnosti govora o razlici. Pri tome ću se koristiti mišlju trojice filozofa dvadesetoga stoljeća koji su na odnosu JA – DRUGI temelji čitav svoj filozofski sustav. To su Martin Buber, Karl Jaspers i Jean-Paul Sartre.

Buber – Jaspers – Sartre (umetak o potrebi za Drugome i komunikaciji s njim)

Martin Buber filozof je koji pripada struji takozvane filozofije dijaloga. On odbacuje transcendentalnu subjektivnost te polazi od ljudskoga Ja, od čovjekove egzistencije. To se Ja bitno određuje s obzirom na dvostruku relaciju, kao odnos Ja-Ti te odnos Ja-Ono. Zato ne može postojati Ja koje bi bilo samostalno. Adalbert Rebić piše kako je Buber u djelu Ja i Ti istaknuo da „biti čovjekom znači biti oslovljen, biti uvučen u razgovor.“[1] Kod Bubera je Ti doživljeno kao religijski pojam i o njemu se ne može saznati ništa pomoću empirijskoga iskustva. Ja nastaje u dodiru s Ti, a čitav je život susret. Sklonost je prema susretu ili odnosu izvorna i Buber je tumači na primjeru maloga djeteta. Nadalje, njihov je odnos neposredan, uzajaman, a svoj izvor i temelj ima u sferi IZMEĐU. U toj se međusferi nalazi ljubav koju karakterizira odgovornost koju Ja osjeća za Ti i koja je obostrana. Pa zar u ljubav nije uključeno i prihvaćanje da je ono Ti „različito“ od mene, od Ja. Uz ljubav su u toj sferi još jezik i duh. Zanimljivo je što Buber smatra da Ja-Ti odnos nije rezerviran samo za međuljudske odnose. Njega je moguće ostvariti i u relaciji prema drugim živim i duhovnim bićima te stvarima u prirodi. Odnos je čovjeka sa čovjekom, međutim, osobit. Buber piše kako u njemu „Ja i Ti ne stoje samo u odnosu, već i u nepokolebljivom međusobnom ‘poštenju’. Ovdje i samo ovdje su trenutci odnosa međusobno povezani elementom jezika u koji su uronjeni.“[2] On taj odnos promatra ujedno i kao metaforu susreta s Bogom jer se samo u istinskom obraćanju može dobiti istinski odgovor. Iz navedenoga se vidi kako je međuljudski odnos samo slika pravoga odnosa koji se odvija između čovjeka i Boga. Kod Jaspersa je, kako će se iz daljnjega teksta vidjeti, naglasak stavljen isključivo na međuljudski odnos. Razlog je tomu čovjekova nesposobnost da dopre do transcendencije bez stanovitoga skoka u nju. Ja i Ti u susret ne ulaze kao dovršena bića, već svoje dovršenju dobivaju upravo u njemu. Ova misao pokazuje kako se Buber nesumnjivo može povezati s Jaspersom, Sartreom i ostalih egzistencijalistima koji su naglašavali čovjekovu nedovršenost te su proces čovjekova života određivali kao put mogućega napredovanja prema tome da se istinskim čovjekom postane tek na kraju puta, u času pred smrt. Dodirivanjem s Ti dodiruje se i dah vječnoga života. Gdje nema sudjelovanja, nema ni stvarnosti, a Ja je stvarno samo temeljem svoga sudjelovanja u stvarnosti, odnosno na temelju odnosa s Ti, a za pretpostaviti je da zdrav odnos s Drugim mora biti oslonjen na prihvaćanje razlika.

Čovjek je kod Karla Jaspersa shvaćen kao egzistiranje mogućega bivstva koje trenutno nije, ali može i mora biti. Zato činjenica da on opstoji (njegovo tubivstvo) nije jednaka zbiljskoj, nego mogućoj egzistenciji. Jedan se čovjek od drugoga razlikuje zahvaljujući činjenici slobode. Čovjekovo je tubivstvo konačno i u sebi zatvoreno, no ono ne predstavlja ukupno bivstvo. Može se reći kako je tubivstvo vremensko ozbiljenje jedne o različitih mogućnosti bivstva. Moguća se egzistencija pojavljuje u svijetu. Razlika je u tome što je svijet spoznatljiv, dok egzistenciju tek treba rasvijetliti. Jaspers egzistenciju shvaća kao otvorenu mogućnost koja bivstvuje jedino ukoliko se s jedne strane odnosi na drugu egzistenciju, a s druge na transcendenciju. Potonja je onomu koji pita nedostupna i trajno prepuštena sumnji koju pitalac prevladava činom skoka. Zbog toga ona „nije cilj, nego je izvor filozofiranja koje u njoj dokučuje sebe.“[3] Izvor filozofije je egzistencija, a svrha je filozofije komunikacija jer „tek u komunikaciji se ostvaruje svrha filozofije, a u toj svrsi leži, konačno, svrha svih svrha: uočiti biće, osvijetliti ljubav, postići mir.“[4] To je dohvaćanje u početku nejasno, a tek kasnije dolazi do njezinoga rasvjetljavanja. Rasvjetljavanje Jaspers definira kao „proboj iz moguće egzistencije k njenom ostvarenju mada ne može napustiti granicu mogućnosti“[5] Čovjek preko osjećaja nezadovoljstva dolazi do svijesti da svijet, usprkos njegovoj općenitosti, nije potpuno bivstvo.

Egzistirajuće bivstvo onoga Ja uvijek započinje tek s Ti. Komunikacija ili spremnost za komunikaciju postaju trenutak u kojem se rađa ego sum u pojavi. Jaspers ono Ja smatra samostalnim, ali samome sebi nedovoljnim: „(…) ja postojim samo kad sam s drugima, sam nisam ništa.“[6] Ono do vlastitoga tubivstva dolazi sudjelovanjem i djelovanjem u svijetu. Ja je stvarno samo ukoliko se pojavljuje u objektivitetu bivstva svijeta jer bez svijeta i transcendencije uopće ne postoji. Zato se bivstvo toga Ja može promatrati jedino u komunikaciji. Iz Jaspersove se Filozofske autobiografije vidi kako ga je ta problematika inspirirala od najranijih dana. Na jednome mjestu piše: „Stoga je za mene, još od školskih dana, pitanje komunikacije čovjeka sa čovjekom postalo najprije praktično, a zatim filozofski osmišljeno temeljno pitanje našeg života.“[7]

Komunikacija se shvaća kao suživot s drugima. Prava je komunikacija, prema Jaspersu, moguća samo između dvije egzistencije ili dva čovjeka. Naime, samo se od drugoga čovjeka može dobiti odgovor, a između čovjeka i onoga u svijetu, koje Buber i naziva Ono, nikada ne dolazi do istinskog zajedništva. Empirijski gledano, ne može postojati istinska komunikacija u kojoj Ja u potpunosti poznaje svoje bivstvo jer se to bivstvo neprestano stvara i nastaje kroz komunikaciju s Ti. Po tome se Jaspers razlikuje od Bubera koji je mogućnost ostvarivanja komunikacije ili odnosa onoga Ja proširio na druga bića i stvari u prirodi.

Ja se na dva načina može postaviti prema Ti i svijetu. Jedan je način da se Ja i Ti razumiju posredstvom neke objektivne stvari, poput sadržaja mišljenja ili djelovanja. S druge se strane Ja s Ti može ophoditi kao sa stvari. Ovdje je problem što tada Ja može postati stvar za Ti te se javlja pitanje prevlasti koje je karakterizirano neprijateljstvom što je detaljnije razradio Sartre. Jaspers je usmjeren prema egzistencijalnoj komunikaciji. U njoj Ja ulaže čitavo svoje biće, a ona se može iskusiti samo u egzistenciji. Do rasvjetljavanja egzistencije dolazi zato što svaka komunikacija čovjeku donosi samo djelomično zadovoljenje. U komunikaciji Ja osjeća odgovornost za sebe i za Ti. Kakvoća komunikacije ovisi o obje strane, kao i kod Bubera. Potrebno je uzajamno djelovanje i međusobno priznavanje, a ne robovlasnički odnos. Razlika je u odnosu na Bubera, koji je težište stavljao u međusferu, u tome što Jaspers smatra da je Ja odlučujući faktor za sebe koji ono Ti nagoni na komunikaciju.[8] Bez komunikacija nema egzistencije jer je ona njezin izvor. Gubljenjem egzistencije nestaje bivstvo. Budući da se bivstvo sastoji od tubivsta i egzistencije, Ja je nezadovoljno samo s nepotpunom komunikacijom tubivstva te traga za onom egzistencijalnom. Za nju je, pak,  nužan uvjet sloboda onoga Ja i onoga Ti. Nadalje, važno je da Ja bude samostalno i nezavisno kako se ne bi izgubilo u Ti.

Na početku prave komunikacije stoji osjećaj usamljenosti, a to je „svijest o spremnosti moguće egzistencije koja postaje stvarna samo u komunikaciji.“[9] Komunikacija upravo zahtijeva dvoje koji prelaze iz usamljenosti u komunikaciju i preko koje tu usamljenost spoznaju. Na taj se način nadilazi prvotna, ali se s njom otkriva nova usamljenost koja ne može iščeznuti ukoliko ne nestane i Ja. Nadilazeći drugotnu usamljenost, Ja ulazi u najdublju komunikaciju. Problem je što u tubivstvovanju postoji egzistencijalno neraskidiv polaritet između davanja sebe drugome i držanja sebe u usamljenosti. Kada je Ja u mogućoj egzistenciji, kreće se između ta dva polariteta čiji su mu cilj i izvor nejasni – ukoliko se preda onom Ti gubi sebe, a ako se na to ne odvaži, onda ostaje prazno Ja. Upravo bi u tome stanju moguća egzistencija trebala naći put prema cilju i razlogu koji se nalazi u transcendenciji. Jaspers smatra da je taj put u zajednici. Ona se shvaća kao nešto „što može povezati sve ljude.“[10] Ta je poveznica zapravo istina otkrivena u zajednici vjernika ili državi. Za razliku od nje, lažna se zajednica temelji na nečemu što je samorazumljivo i poznato te time postaje neobavezujuće. U svakom Ja postoji egzistencijalna volja za otkrivanjem Ti koja traži komunikaciju te se upušta u nju. Ona s jedne strane obuhvaća jasnoću o empirijskom i onom što je dano onom Ja, a s druge je strane u nju uključena mogućnost da preko toga empirijskog Ja dođe do onoga što ono jest u vječnosti. Zbog toga Ja u otkrivanju gubi sebe u obliku empirijskoga Ja, da bi se pretvorilo u moguću egzistenciju. Ukoliko se Ja odluči za zatvorenost, tada ostaje na razini empirijskoga postojanja te se gubi kao egzistencijalna mogućnost. Proces se ostvarivanja kao otkrivanja odvija samo u komunikaciji s Ti, a taj proces Jaspers naziva borba ili ljubav. Borba se može voditi za vlastitu, ali i tuđu egzistenciju. Ona na razini tubitka dopušta korištenje svih oružja jer se Ti može promatrati i kao neprijatelj koji pruža otpor. Na ovoj se razini zadržao Sartreov pogled na odnos i komunikaciju. Jasper, međutim, komunikaciji daje novu, dublju dimenziju. Kada govori o borbi izvan razine tubitka, tada misli na potpunu otvorenost koja isključuje svaku premoć i nadmoć. Na toj je razini borba ispunjena solidarnošću i težnjom za istinom jer „u komunikaciji koja je egzistencijalna borba svatko stavlja sve onom drugom na raspolaganje.“[11]

Dvije se egzistencije u svijetu susreću preko sadržaja. Zajedništvo mora biti ujedinjeno nekim sadržajem jer bez njega Ja ne pronalazi potpuno zadovoljenje. Zato Jaspers zaključuje da „bez sadržaja svijeta, egzistencijalna komunikacija nema medij svoje pojave; bez komunikacije, sadržaji svijeta postaju besmisleni i jalovi.“[12] Bivstvo onoga Ja nastaje u komunikaciji. Iz toga razloga ni Ja ni Ti ne mogu biti čvrsta supstancija[13] bivstva koja bi joj prethodila.Temeljem toga, samopostajenje u komunikaciji shvaćeno je kao stvaranje ex nihilo. Prethodna je supstancija ljubav prema pojedincu ili prema Ti koja pokreće svako Ja. No, ljubav još nije komunikacija, ali je njezin izvor koji ju rasvjetljava. U bezvremenoj je komunikaciji nemoguće ukinuti ljubav, ali ona bez egzistencijalne komunikacije postaje sumnjiva. Prava se ljubav mora osvjedočiti u komunikaciji, a gdje prestaje druga, prestaje i prva. Ako ljubav postoji, stvarna komunikacija ne može ne postojati, nego samo promijeniti svoj oblik. Značajka je ljubavi da ona kao „supstancijalni izvor samobivstva u komunikaciji može stvoriti samobivstvo kao kretanje svog vlastitog ostvarenja, a ne dopustiti da se dovrši.“[14] Komunikacija se ne dovršava u tubivstvovanju jer Ja i Ti u tubivstvu ostaju razdvojeni, dok se u transcendenciji sastavljaju. Ona nije postala egzistencijalnom ukoliko nije nastala svijest o njezinom mogućem prekidu. Ja uvijek ima strah od komunikacije, odnosno od toga da ga Ti istinski ne upozna. Tako je tubivstvo onoga Ja uvijek u strahu, ali ako napusti taj otpor tubivstva i ne zahtijeva ništa za sebe, onda više ne može ući u komunikaciju. U slučaju da Ja ode u drugu krajnost te sebe uzme kao nešto nedodirljivo, tada se komunikacija također nagrđuje i gubi. Prekid komunikacije s jednim čovjekom ne znači ujedno i prekid s drugima, ali svaki prekid sa sobom povlači određeni gubitak samootkrivanja. Jaspers navodi četiri komunikativne situacije u kojima ne dolazi do uzajamnog rasvjetljavanja egzistencije. Te su situacije sljedeće: odnos podređeni – nadređeni, društvo, rasprava i politička komunikacija. U tim je situacijama moguća egzistencija ugrožena. Čovjek odsustva komunikacije postaje svjestan u graničnim situacijama.

Sartre piše da se ljudi jedni drugima pojavljuju kao članovi fenomenalnoga svijeta svijeta fenomena, a ne noumena. Taj je odnos karakteriziran postojanjem fenomenalnoga objekta, koji čini sadržaj svijesti, te fenomenalnoga subjekta ili osobe. Čovjekova je egzistencija kao bitak-u-svijetu (ili shvaćena kao bitak-za-sebe) upućena na stvari i druga bića te s njima tvori skup bitaka (mitsein). U takvoj situaciji čovjeku prijeti da postane bitak-po-sebi, tj. skupina objekata za Ti[15]. Ja (bitak-za-sebe) u pogledu konstituira (utemeljuje i proizvodi) neko Ti (bitak-za-drugoga). Ti je za pojedinca novi objekt i s njim dolazi u sukob. U aktima su svijesti onoga Ja sve stvari uključene u njegov svijet fenomena. Kada se među tim fenomenima otkrije Ti, ono narušava svijet onoga Ja jer pogledom konstituira svoj vlastiti svijet koji je drugačiji od vlastitoga svijeta onoga Ja. Ta dva svijeta dolaze u sukob pa te dvije egzistencije bivaju obilježene međusobnim neprijateljstvom te „pogled drugog (Ti) primam kao ukrućivanje i otuđivanje svojih vlastitih mogućnosti.“[16] Ti se otkriva kao subjekt koji otkriva onom Ja da je ono za njega objekt. Zato Sartre u drami „Iza zatvorenih vrata“ navodi da je svako Ti pakao za Ja.

Ti je onome Ja potreban jer Ja i Ti nastaju istovremeno i preko Ti Ja postaje subjekt svjestan sebe. Čovjek je svjestan sam sebe tek preko drugoga čovjeka jer „svijest koja ne misli sebe ne poima sebe kao osobu izravno i kao svoj predmet: osoba je prisutna svijesti utoliko što je predmet za drugoga.“[17] Čovjekove su mogućnosti predstavljene njemu samom preko toga što ga netko drugi motri jer čovjekova svijest ne misli samu sebe. Zahvaćen tuđim pogledom, čovjek se stidi. On se stidi sebe i svojih čina, a ne druge osobe. Tako preko druge osobe čovjek otkriva da postoji.

Sartre je smatrao kako se kod Husserla Ti pojavljuje kao nužan uvjet za uspostavljanje Ja. Ti je prisutan u svijetu kao stalan uvjet cjelovitosti i bogatstva svijeta, a ne samo kao konkretna pojava. Ja je jednoga pojedinca istodobno sa svijetom te je fenomen za drugo Ja, odnosno Ti. Ti i Ja se u svijetu pojavljuju istodobno. Ja otkriva Ti posredstvom stida, straha i ponosa. To su tri iskonske reakcije preko kojih se Ti priznaje kao subjekt. Uz to se ono Ti uspostavlja i kao objekt za Ja, a otkrivanjem se njegovih svojstava tom Ti priznaje i transcendentalnost.  Kroz stid[18] Ja otkriva ono Ti koje postaje posrednik između Ja i Ja samoga; Ja se počinje stidjeti sebe u onome obliku u kojemu je prezentirano pred Ti. Preko Ti Ja donosi sud o samome sebi kao predmetu budući da za njega Ja i jest predmet. Upravo zahvaljujući stidu i tom Ti, Ja prepoznaje da jest i to onda kada ga Ti vidi. Tako Ti uspostavlja Ja u jednom posve novome načinu bivanja, bitak-za-sebe sada postaje bitak-za-drugoga.[19] Sartre je odbacio solipsizam jer je smatrao kako je Ti neophodno za postojanje Ja. Ja se bez njega i komunikacije s njim ne bi moglo razviti kao pojedinac ili osoba, iako Ti ne može pomoći njegovom beznadnom položaju u svijetu. U tome se  slaže s Buberom i Jaspersom i prihvaća komunikaciju kao nužnu potrebu čovjeka za njegovim očovječenjem.

Sartre je odbacio Husserlov „transcendentalni Ja“, ali ni to mu nije pomoglo da uspješnije riješi problem postojanja Drugoga. Hegel u Fenomenologiji duha piše kako Drugi nije nužan za uspostavu svijeta i Ja. Ja, budući da je svijest o sebi, pojmi samo Ja. Sartre to izražava jednadžbom „Ja= Ja“ ili „Ja sam Ja“.[20] No, Hegelov stav smatra neodrživim, a razloga tomu je u gore navedenim Sartreovim razmišljanjima.

U kasnijem se razdoblju djelovanja Sartre približio marksizmu što je u određenoj mjeri utjecalo i drugačije promišljanje Ja-Ti odnosa. Zaključuje da: ukoliko Ja uvijek bude nastojalo opredmetiti Ti, nikada ga neće istinski susresti. Svako se Ti može približiti onomu Ja samo ako ga Ja prizna u njegovu punom bitku te ako se s njim pokuša ophoditi kao sa subjektom uz određeno darivanje sebe. Marksizam je u Sartreovoj misli humanizirao Ja-Ti susret čime se približio Buberovoj i Jaspersovoj koncepciji odnosa.

Zaključak

Zadatak je svakoga čovjeka krenuti iz te neodređene mogućnosti prema izgradnji esencije, prema vlastitom ozbiljenju. Na tom put čovjek nije sam, nego je okružen drugim ljudima te je okrenut nečemu što je iznad njega, što ga nadilazi. Upravo je zato potrebno shvatiti čovjeka koji je na tom putu, koji je upućen na drugoga s kojim ostvaruje komunikaciju. Ukoliko se stvari postave na ovakav način, tada ne treba čuditi što su se mnogi filozofi koji su se bavili problemima vezanima uz čovjekovo bivanje često osvrtali na komunikaciju.

Kraj umetka

Nakon umetka koji se može shvatiti kao svojevrsna digresija u ovome tekstu, vraćam se prvotnoj temi. Spomenuta mi je digresija bila potrebna kako bih se na temelju mišljenja trojice filozofa pozabavio temama „drugosti“ i „komunikacije“ koje smatram vrlo važnim u promišljanju RAZLIKA. S druge strane, ovu sam poziciju odabrao budući da samu izložbu nisam stigao posjetiti pa sam se bazirao na samome naslovu ovoga projekta. U razgovoru s gosp. Despotovskim, dotični mi je spomenuo kako je svjestan da je teško procijeniti jesu li ciljevi ovoga projekta ostvareni kroz ovih deset godina. U tu bih ruku tekst „Projekat Razlike“ Gorana Despotovskog shvatio kao manifest kojemu se projekt teži približiti i približava mu se, ali vjerojatno ne uspijeva u cijelosti ostvariti zadane ciljeve. Ako se zadani ciljevi manifesta ili teksta koji nalikuje manifestu ne ostvaruju, to nipošto ne mora biti negativno obilježje cijeloga projekta. Dapača, čak i da se svake godine cijela izložba približava osnovnoj ideji, polučuje se pozitivan učinak. Cilj se ostvaruje jer iz godine u godinu „gura“ studente i njihove profesore da promišljaju umjetnost te da je uvijek iznova dovode u pitanje i to na različite načine i posve neopterećeno. Zašto neopterećeno? Zato što su različiti pristupi poželjni, zato što se različitost uvažava i cijeni, zato što se treba odvažiti biti različit, zato što se tako ostvaruje toliko poželjna komunikacija (koja je, kako se iz umetka moglo vidjeti, neophodna za čovjekovo samoostvarenje), zato što… itd. Uz to što umjetnik upoznajući „različitost“ drugoga umjetnika proširuje svoje obzore istodobno ohrabruje sam sebe kako bi krenuo u nešto novo ili ga to jednostavno učvrsti u stavu da ostane dosljedan svome osobnom stilu. I za kraj se vraćam naslovu ovoga teksta kako bih zaokružio promišljanje o razlici koje se, naravno, još može nadodavati i mijenjati zahvaljujući mome vlastitom dijalogu s drugima koji misle različito od mene. Varietas delectat, odnosno raznolikost veseli.

[1]Rebić, Adalbert, Martin Buber (1878-1965). Uz 25. obljetnicu smrti, Bogoslovna smotra (61) 1-2 (1991), 121.
[2] Buber, Martin. Ja i ti, Vuk Karadžić, Beograd, 1977., 112.
[3] Jaspers, Karl. Filozofija, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, 1989., 267.
[4] Jaspers, Karl. Filozofija egzistencije. Uvod u filozofiju, Prosveta, Beograd, 1967., 141.
[5] Jaspers, Filozofija, 269.
[6] Jaspers, Filozofija egzistencije. Uvod u filozofiju, 140.
[7] Jaspers, Karl, Filozofska autobiografija, Bratstvo – jedinstvo, Novi Sad, 1987., 142.
[8] Jaspers, Filozofija, 299.
[9] Jaspers, Filozofija, 301.
[10] Jaspers, Filozofija, 302.
[11] Jaspers, Filozofija, 304.
[12] Jaspers, Filozofija, 306.
[13] Jaspers je supstanciju poimao na klasičan način kao ono što je trajno u vremenu i što ostaje. Njegov se pojam supstancije poziva na grčki ὑποκείμενον (ono što je u osnovi) i njegove latinske prijevode: substratum (ono što je podstavljeno ili pod-prostrto) i subiectus (koji leži pod nečim). S druge se strane oslanja i na grčki pojam οὐσία i to na jedna dio njegovoga značenja, tj. na predručnost. Naime, Heidegger je pojmu  οὐσία u grčkoj ontologiji pripisivao dva značenja: predručnost (način bitka prirodnih stvari u najširem smislu) i εἶδος (zamišljana ili prethodna slika). O tome detaljnije u Heidegger, Martin, Temeljni problemi fenomenologije, Demetra, Zagreb, 2006., 168.
[14] Jaspers, Filozofija, 308.
[15] Sartre ne govori o Ti, već koristi riječ drugi (autre). U radu ću zadržati riječ Ti da ne miješam terminologiju.
[16] Pejović, Danilo, Suvremena filozofija Zapada, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1983. 118.
[17] Sartre, Jean-Paul, Bitak i ništo, Demetra, Zagreb, 2006., 323.
[18] Sartre navodi kako stid može biti samo stid pred nekim Drugim. Ipak, on priznaje da postoji i religijski stid, a u kojem, prema njegovu mišljenju, ne postoji odnos prema nekome Drugome. Ovdje bih naveo kako se ne slažem u potpunosti sa Sartreovim razmišljanjem zato što je vjerojatno svatko od nas doživio osjećaj stida pred samim sobom kada je u tajnosti učinio nešto nedopustivo, a da taj stid nije bio religioznog karaktera ili stid pred određenim višim bićem, nego stid pred samim sobom.
[19] Sartre, Bitak i ništo, 280.
[20] Sartre, Bitak i ništo, 295.

Tekst o projektu: Igor Loinjak / Varietas delectat, odnosno raznolikost veseli, 2015

Kontakt

Adresa

Akademija umetnosti Novi Sad

Đure Jakšića 7,
Novi Sad 21000, Srbija